« Travanj 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
U lepezi pritoka rijeke Bednje
Lijep i sunačan dan izmamio je naše planinare 30. 3. 2019. na najsjeverniju i najzanimljiviju goru Hrvatskoga zagorja. Ravna gora smjestila se u razgranatom izvorištu rijeke Bednje i smatra se posljednjim ogrankom Alpi.
Laganim korakom krenuli smo markiranim stazama do PD „Filićev dom“. Stigli smo oko deset sati. Umorni od pješačenja i proljetnoga sunca, malo smo se odmorili igrajući društvene igre. Znajući koji nam je cilj, popeli smo se na najviši vrh Ravne gore. On se nalazi na 686 metara i na njemu je podignut vidikovac s kojega se pruža prekrasan pogled na Trakošćan i okolna mjesta.
Spuštajući se, susretali smo se s kojekakvim životinjama i imali prilike ponoviti vrste proljetnica. Posebno nas je oduševio maleni leptir žuto-bijele boje kojemu smo nadjenuli ime Zorica jer dolazi iz iste vrste. Vidjeli smo i šest guštera koji su upijali proljetne zrake sunca, a u lokvama na stotine punoglavaca. Osim nizbrdica kojima smo se radovali, pratile su nas i uzbrdice zbog kojih smo se strašno umarali. Nema veze, sve su to čari Hrvatskoga zagorja.
Staza nas je dovela do Trakošćana. Došli smo do jezera i tu se okrijepili. Uživali smo u njegovoj ljepoti šećući okolnim puteljcima. Obris dvorca mogao se jasno razabrati na vodi, a lagani povjetarac učinio je da treperi.
Planinarska pustolovina završila je u 16 sati kada nas je na parkiralištu ispred dvorca pokupio autobus i vratio kućama.
Anja Vincek, 5. b