"Znati čitati" i "biti čitatelj"

Prema europskim stručnjacima, čitalačka je pismenost sveobuhvatna sposobnost razumijevanja, korištenja i promišljanja o pisanim tekstovima radi ostvarivanja osobnih i profesionalnih ciljeva. Ona ne uključuje samo kognitivnu razinu, već i emotivnu – pitanje motivacije i različitih vrsta angažmana oko i u pisanim materijalima. U promišljanju o čitalačkim vještinama, na taj se način radi i razlika između toga što znači „znati čitati“ i „biti čitatelj“, gdje je ova druga sintagma puno sveobuhvatnijeg i šireg značenja.

Čitanje elektroničkih sadržaja

U današnje vrijeme razvijene tehnologije, čitanje je poprimilo i dodatnu dimenziju jer za čitanje elektroničkih sadržaja, poput poruka, blogova, e-pošte i raznih drugih internetskih tekstova, trebamo širi spektar vještina nego što je to slučaj kod čitanja tiskanih tekstova.

Suradničko učenje i izvanškolske aktivnosti

Razumijevanje pri čitanju može se unaprijediti primjenom posebnih strategija za izvođenje i stvaranje značenja iz pisanog teksta. Prema rezultatima različitih istraživanja, u tom je procesu posebno korisno suradničko učenje kao zajednički rad učenika koji u malim skupinama zajednički rade na jasno definiranim zadatcima pri čemu se zahtijeva aktivno sudjelovanje svakog učenika. Na taj se način jako povećava motivacija učenika za čitanje, što je iznimno važan čimbenik za uspjeh u razvijanju čitalačkih vještina. Također je, uz obiteljsko okruženje, jako važno sudjelovanje učenika u različitim aktivnostima izvan formalnog školskog obrazovanja.

7 glavnih ključeva/tehnika za razumijevanje teksta

U procesu razvijanja čitalačke pismenosti, uz strategije razumijevanja pročitanog, postoji i sedam glavnih ključeva odnosno tehnika koje nam mogu dodatno pomoći u razumijevanju pročitanog teksta.

1. Stvaranje mentalnih slika – odnosi se na oživljavanje različitih sjećanja ili osjećaja u učeničkom umu i povezivanje s likovima i događajima u tekstovima, a temelji se na tome da slike povezane s osjećajima potiču bolje pamćenje, uživljavanje i empatiju.

2. Korištenje situacija i stvari iz stvarnog života – osvještavanje veza između teksta i nečega iz vlastitog života učenika pridonosi boljem razumijevanju teksta i razvijanju kritičkog mišljenja posebice o stvarima izvan vlastitog iskustva.

3. Određivanje najvažnijih ideja ili tema – učenje o vještinama selekcije, kriterijima razlikovanja i izdvajanja bitnog iz tekstova jako pomaže učenicima u razumijevanju i pamćenju te ih dodatno poučava prioritetima i načinima učenja drugih sadržaja.

4. Postavljanje pitanja – uvelike olakšava usmjeravanje pažnje na bitne činjenice u tekstu i razumijevanje cjelokupnog smisla nekog teksta, a uz to pitanja potiču potragu za odgovorima, vode do novih ideja, novih perspektiva i novih pitanja.

5. Interpretacije – poticanjem učenika da tumače i interpretiraju događaje i stvari iz tekstova na svoj način produbljuje se razumijevanje teksta izvan njegova doslovnog značenja te se učenici poučavaju načinima argumentacije svog mišljenja i stavova.

6. Korištenje „škripac“ strategija – pronalaženje različitih načina za rješavanje problema, za suočavanje s dijelovima teksta koje učenici ne razumiju, poticanje na korištenje rječnika te različitih portala koji su specijalizirani za stvari ili teme o kojima čitamo.

7. Kreiranje vlastitog stava/mišljenja – korištenje prethodnih ključeva odnosno tehnika za stvaranje pretpostavki, stavova i kreiranje vlastitog mišljenja odnosno vlastite interpretacije pročitanog teksta (način sintetiziranja informacija i zaključivanja).

Svih ovih sedam ključeva odnosno tehnika mogu nam olakšati razumijevanje teksta koji čitamo, ali i pomoći učenicima u savladavanju nastavnog gradiva drugih predmeta.