Osnovna škola Šemovec

Ruševine Belecgrada

U Krapinsko-zagorskoj županiji, na južnim obroncima Ivanščice, samo sat vremena udaljeno od malog grada Beleca, nalazi se nama dobro poznati planinarski dom Belecgrad. Malen i skroman, ali ugodan za druženje i boravak. 2019. nam je već treća godina dvodnevnog zimovanja u domu. Okružen je gustom šumom, brzim potočićima i vrhovima s kojih se pruža božanstveni pogled na Belec i Juranšćinu.

Brzi kao munja

Siječanj je. Nadali smo se da će biti snijega i bilo ga je. Drago mi je da je tako. Šuma je izgledala bajkovitije. 

Krenuli smo od kapele sv. Jurja gdje nam se prije polaska priključio veliki, crnooki, dobroćudni njemački ovčar. Radio nam je društvo sve do doma. Tamo smo upoznali još jednoga psa. Bio je to pas našeg domaćina koji se zove Pajdo. Nisam spomenula da smo do vrha nosili, po torbama i u jednome velikom loncu, sve namirnice koje su nam bile potrebne da dva dana „ne umremo“ od gladi. Nakon nekih sat vremena, možda i manje, stigli smo do doma i smjestili se. Raskomotili smo se i okrijepili. Odnijeli smo stvari u sobe i izabrali krevete te se pripremili  za sljedeću destinaciju – Belecgrad.

Ruševine iz 14. stoljeća

Ruševina Belecgrada na vrhu visokom 580 metara još se dobro drži s obzirom na njegovu starost. Belecgrad je jedna od tvrđava koje su služile kao obrana Hrvatsko-Ugarske Kraljevine od provala Turaka. Prvi se put spominje 1334., a u 18. stoljeću gubi svoj značaj. Dvorac je u sjevernom dijelu imao stambeni prostor na dva kata. Divili smo se toj građevini na litici i pokušavali dokučiti kako su ljudi živjeli u to vrijeme. Mašta je proradila te su se rađale razne ideje i smišljale kojekakve priče.

„Gdje je ta baba da joj spuknem zub?“

Nasuprot Belecgradu leži vidikovac Babin zub. Putem do gore jedna je naša petašica od umora pitala: „Gdje je ta baba da joj spuknem zub?“ Na Babinom zubu nema nikakve babe kojoj bi itko mogao iščupati zub. To je zapravo mala borova šumica na 772 metara visine koja izdaleka izgleda kao kruna koja krasi vrh na kojemu se nalazi. S vidikovca se pruža zapanjujući pogled na okolicu.

Navečer je najljepše uz kartanje

Večer je bila  mirna. Bez vjetra. Nebo su krasile zvijezde. Zapalili smo vatru. Ispekli hrenovke i pojeli ih u tili čas. Na red je došlo kartanje – vatreno! Svi smo se kartali ili se učili kartati.  Nije nam bilo dosadno. Naučila sam Belu. Isprva mi se činilo da je jako komplicirana. Shvatila sam da zapravo i nije toliko teška te sam kasnije pomogla mami naučiti još tri djevojke.

Bio je već mrkli mrak kad smo dobili vrlo neobičnog gosta. Bio je to leptir. Leptir?  U ovo doba godine? Da. I to jedan vrlo prijateljski leptir. Držala sam ga na prstu i pozorno promatrala. Divila se njegovim šarama. Odletio je i zaletio se u svijeću te izgubio nogu. Jadnik. Preosjetljiv je za ovaj svijet. Gledao nas je kako se kartamo. U jednome trenutku  nestao je u mraku prostorije.

Samo lagano

Drugi dan nismo ništa posebno radili. Nakon doručka smo imali puno slobodnoga vremena. Šetali smo šumom, radili krugove oko doma, preskakali potok, grudali se, radili snjegovića, otišli do izvora... Izvor se nalazi samo 5 minuta hoda od doma. Do izvora sam prvi put išla u društvu dviju djevojčica. Približavajući se izvoru, djevojke su povikale: „Jeste li vidjele vjevericu?“ Brzo sam se okrenula, ali vjeverice više nije bilo. Moram priznati, to mi se stalno događa. Kad se dogodi nešto bitno ili zanimljivo, uvijek skrenem pogled. Voda iz izvora je pitka. Tko je htio, mogao je natočiti u bocu da ima za povratak. Za ručak smo jeli tjesteninu s bolonjez umakom. Svaka pohvala kuharicama. Snaga nam se odmah povratila.

Iako smo već tri puta bili na istome mjestu i osvojili iste vrhove, svaki put je kao da smo ovdje prvi put. Uvijek se dogodi nešto neobično što zimovanje učini posebnim i nezaboravnim. Jedva čekam povratak u naš dobro poznati Belecgrad i njegove bajkovite  šume.

Erika Komar, 8.a